preskoči na sadržaj

Osnovna škola Borovje Zagreb

 

DAN SJEĆANJA NA HOLOKAUST

Pripremio Aleksandar Franjić, prof.povijesti

 

DAN SJEĆANJA NA HOLOKAUST I SPRJEČAVANJA ZLOČINA PROTIV ČOVJEČNOSTI  čuva uspomenu na Židove, ali i pripadnike drugih naroda, koji su pali kao žrtve nacističkog režima i njegovih saveznika tijekom Drugog svjetskog rata. U Republici Hrvatskoj i u većini europskih država obilježava se 27.siječnja, jer su na taj dan 1945.vojnici Crvene armije ušli u logor smrti Auschwitz u južnoj Poljskoj i tamo zatekli oko 7500 nemoćnih ljudi, od kojih većina nije mogla ni hodati. Bježeći pred neprijateljskom vojskom nacisti su više desetaka tisuća logoraša, koji su još raspolagali kakvom-takvom fizičkom snagom, odveli u drugi logor uništenja, Bergen-Belsen, u Njemačkoj, a one najslabije su prepustili smrti od gladi i smrzavanja. Koncentracijski logor Auschwitz (poljski: Oswiecim) postao je paradigma za sve slične logore, za holokaust, za nacistički režim pa i za sve totalitarne režime 20.stoljeća koji su odnijeli desetke milijuna ljudskih života. U samome Auschwitzu ubijeno je 1100 000 ljudi, od čega oko milijun Židova. Teško je u Europi pronaći mjesto gdje jedna pored druge supostoje dvije tako različite stvarnosti: demonska sjena smrti utjelovljena u barakama koncentracijskog logora i pitomi i slikoviti pejzaž ruralnog poljskog juga. One kao da upućuju na sva proturječja ljudske duše koja je sposobna za najviše uzlete i najdublje padove.

             

(Foto Ž.Zagorac)

Prvobitno značenje pojma holokaust je žrtva paljenica (grčki – holokauston; holos – cijeli, kaustos – spaljen) koju su stari Grci i Rimljani prinosili podzemnim bogovima i dušama pokojnika, pri čemu se morala spaliti cijela žrtvena životinja. Obred se odigravao noću, a životinja je morala biti crna. I kod starih Izraelaca postojao je obred spaljivanja janjeta (hebrejski: olam kalil – uništenje ognjem). Nakon Drugoga svjetskog rata pojam je dobio novo značenje i danas se prvenstveno odnosi na genocid nad židovskim narodom koji je provodila nacistička Njemačka zajedno sa svojim pomagačima. Riječ je o sustavnom progonu i uništavanju europskih Židova u kojemu je ubijeno između 5 i 6 milijuna ljudi. U posljednjih dvadesetak godina pojam holokaust sve se češće koristi i za genocide počinjene nad drugim narodima te se tako govori npr.o holokaustu američkih Indijanaca, o atomskom holokaustu Hirošime i Nagasakija itd.

Ne upuštajući se ovdje u genezu nacističkog antisemitizma, koji je, opet, izrastao iz višestoljetnog korijena europskog antisemitizma, razmotriti nam je, ukratko, njegovo djelovanje i njegove zastrašujuće posljedice. Hitlerovim dolaskom na vlast u Njemačkoj 1933. tinjajući antisemitizam se radikalizira. Isprva počinje bojkotom židovskih trgovina, nastavlja se Zakonom o državnim činovnicima (11.travnja 1933.) koji isključuje sve „nearijce“ iz državnih službi i  prerasta u sveobuhvatno rasno zakonodavstvo koje je puni oblik dobilo u Nurnberger Gesetze (Nurnberškim zakonima) izglasanima 15.rujna 1935.godine na državnom partijskom zasjedanju. To su izrazito rasistički zakoni kojima je cilj ukloniti Židove iz javnog života. Ubuduće može samo osoba njemačke krvi biti njemačkim državljaninom. Zabranjeno je sklapanje brakova između Židova i osoba njemačke krvi, a već postojeći brakovi te vrste nasilno su razvrgnuti. Stotine sve strožih zakona istisnulo je Židove iz njemačke narodne zajednice koju nacisti žele očuvati čistom od stranih elemenata. Kasnije, tijekom Drugoga svjetskog rata, rasni zakoni odmah su stupali na snagu u svim okupiranim dijelovima Europe.

Ovako o tome piše Ana Frank:“…a onda su došli Nijemci. Počela je nevolja…Židovima je postalo vrlo teško. Morali su nositi zvijezdu, predati bicikle, više se nisu smjeli voziti tramvajem, a o automobilima da se i ne govori. Židovi su smjeli kupovati samo između 3 i 5 sati i to samo u židovskim trgovinama. Nakon 8 sati uvečer nisu se smjeli zadržavati na ulicama, a nakon toga vremena čak ni u vrtu ni na balkonima. Nisu smjeli odlaziti ni u kazalište, ni u kino, a ni pohađati druge zabave. Osim toga, više nisu smjeli plivati, igrati tenis ili hokej. Uopće se više nisu smjeli baviti sportom. Židovi više nisu smjeli posjećivati kršćane, židovska su djeca morala ići u židovske škole. I tako su se gomilale odredbe.

    

Posjet Comenius tima 2014. (foto T.Hojsak)

Prva faza nacističkog antisemitizma, u kojoj su njemačkim građanima židovske krvi oduzeta sva građanska prava, završava 1938. U tzv. „državnoj kristalnoj noći“ (Reichkristallnacht) 9.studenog 1938. počinje druga faza: sustavno proganjanje najprije njemačkih, a potom, od početka nacističke agresije u Europi, i svih dostupnih europskih Židova, sve do njihova planskog i potpunog uništenja. U toj noći uništeno je u Njemačkoj 250 sinagoga, 7500 židovskih trgovina i stanova, a uskoro je konfiscirana i sva imovina njemačkih Židova, koji su tako potpuno isključeni iz gospodarskog života.

Drugi svjetski rat znači krajnju eskalaciju antisemitizma - potpuno uništenje Židova u koncentracijskim logorima, getima, kao i u svim mjestima diljem Europe koje je okupirala njemačka vojska. Najveći pogromi odigrali su se u Poljskoj, u  kojoj je prije Drugoga svjetskog rata živjelo 2 do 3 milijuna Židova, kao i u osvojenim dijelovima SSSR, koje je nacistička vrhuška odredila kao svojevrsno sabiralište istočnoeuropskih Židova prije njihova uništenja. Njemačkoj vojsci koja je u lipnju 1941.napala SSSR bili su pridruženi mali, ali izvrsno uvježbani i nevjerojatno brutalni odredi, tzv.operativne grupe (Einsatzgruppen), čiji je vrhovni zapovjednik bio Reinhard Heydrich, pomoćnik Heinricha Himmlera, glavnoga organizatora holokausta. Ti su odredi išli iza njemačkih postrojbi, uništavajući svugdje Židove, Rome, komuniste, zarobljene sovjetske vojnike i brojne civile na području Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. Teško je povjerovati, ali nekoliko tisuća pripadnika udarnih grupa, uz pomoć policijskih jedinica i kolaboracionista, ubilo je,do početka 1942, preko milijun Židova i nepoznat, ali svakako golem broj sovjetskih građana. U početku su žrtve masovno strijeljane kraj jama, rudnika ili ogromnih jaraka, koje su gotovo uvijek kopali sami osuđenici. Tako je, primjerice, samo jedan odred od nekoliko stotina pripadnika, tzv.Einsatzkommando 4A, 29.i 30.rujna 1941.poubijao 30 000 kijevskih Židova! Ali, masovna uništavanja ljudi, posebno žena i djece, vatrenim oružjem, ostavljala su traga na psihičkom zdravlju krvnika i, osim toga, za nacističku vrhušku bila su prespora. Stoga se počinju primijenjivati nove metode uništenja u plinskim komorama. One su već iskušane u tzv.akciji T4, poznatoj i kao "Operacija eutanazija" u kojoj su na teritoriju Trećeg Reicha poubijani mentalni i neizlječivi bolesnici te fizički i psihički hendikepirane osobe.

(Foto T.Hojsak)

Povijest holokausta ulazi početkom 1942.godine u svoju posljednju fazu. Hitler je tada odlučio "konačno riješiti" židovsko pitanje, odnosno uništiti židovski narod u Europi. To je ipak trebalo prikriti pred njemačkim narodom. Glavni predstavnici ministarstava Reicha i glavni zapovjednici SS-a sastali su se 20.siječnja 1942.na tajnoj konferenciji u Wannseeu.

Na početku rada konferencije Heydrich je najavio sudionicima da je "dobio zaduženje  pripremiti konačno rješenje židovskog pitanja u Europi." Konačno rješenje bilo je eufemizam za "potpuno uništenje". Nacisti su o tome, svakako, razmišljali od trenutka preuzimanja vlasti, ali tek je od te zloglasne konferencije "konačno rješenje" dobilo pedantno i precizno razrađene programatske temelje. Oni su izrodili pravu industriju smrti, koja je bila onako brza kako su to zamislili Hitler i njegovi suradnici. U plinskim komorama koncentracijskih logora smrti ugasili su se milijuni ljudskih života. Povremeno je u plinskim komorama Auschwitza dnevno pogubljivano i 4000 ljudi, koji su zatim spaljivani u golemim pećima!

Točan broj ljudi ubijenih u holokaustu, kao ni točan broj žrtava Drugoga svjetskog rata, vjerojatno nikada neće biti utvrđen. Razlog tomu su različite interpretacije brojeva žrtava, politička manipulacija njima i jednostavna činjenica da krvnici nisu zabilježili mnoge ubijene. Procjene ljudskih žrtava cijeloga Drugoga svjetskog rata kreću se od 42 do 52 milijuna ubijenih. Za holokaust se najčešće navode ovi podatci: u logorima smrti (Auschwitz, Treblinka, Belzec, Sobibor, Chelmno i Majdanek) 2,7 milijuna ljudi, u ostalim logorima 300 000, u getima 800 000, kao žrtve Einsatzgruppen 1,3 milijuna ljudi. To ukupno iznosi 5,1 milijun pripadnika židovskog naroda. Taj je broj, zbog gore navedenih razloga, zacijelo veći i iznosi, vjerojatno, oko 6 milijuna ljudi. Otprilike je podjednak broj pripadnika drugih naroda koje su ubili nacisti u svom teroru u okupiranoj Europi (tu nisu uračunati borbeni gubitci i bombardiranja), u prvom redu Poljaka i zarobljenih sovjetskih vojnika i civila. I ono najtužnije. U tom broju od 11 do 12 milijuna ljudi bilo je i oko 1,5 milijun djece.

Posjet erasmus+ tima Auschwitzu 2015. (foto Ž.Zagorac)

Holokaust nas opominje i poučava da nijedna nedužna žrtva, ubijena zbog svoje nacionalne, vjerske, rasne, ideološke ili bilo koje druge pripadnosti, ne smije biti zaboravljena. Jer, ako je zaboravimo, ubit ćemo je još jednom. Opominje nas da bi taj zaborav mogao dovesti do zaborava nas samih, jer svijet koji počiva na moralnom relativizmu i cinizmu nema budućnosti. Posljednjih stotinjak godina čovječanstvo je svjedočilo većem tehnološkom, znanstvenom i gospodarskom napretku nego ikada prije, ali, isto tako, i većim zločinima i većem nesrazmjeru u razvijenosti dijelova svijeta nego ikada prije. To govori o dubokom proturječju u suvremenoj civilizaciji. Što je neko društvo u većim proturječjima podložnije je propasti. Kako je bilo moguće, pitaju se neki, da je narod koji je dao Goethea, Durera, Hegela, Kanta, Bacha, Leibnitza, Lessinga, Guttenberga i nebrojene druge, mogao izroditi i Hitlera, Himmlera, Heydricha i njima slične, tvorce holokausta i nezamislivih zala? Pitanje bi trebalo proširiti i pitati:kako je moguće da ljudi ljudima priređuju takva nezamisliva zla kakav je bio holokaust? U posljednjih stotinjak godina, razne diktature, uz onu nacističku, kao i ideološka nesnošljivost svih vrsta, odnijele su 100 do 150 milijuna ljudskih života. Neki od krivaca za te zločine bili su kažnjeni, a neki nisu. Ali jedno je sigurno. Svi su oni, da parafraziramo Vladu Gotovca, umrli u "pustoši svoga mrtvog srca".

 


 

Koliko traju školska godina i odmori za učenike u drugim europskim zemljama?

http://eacea.ec.europa.eu/education/eurydice/documents/facts_and_figures/school_calendar_EN.pdf



CMS za škole logo
Osnovna škola Borovje Zagreb / Davora Zbiljskog 7, HR-10000 Zagreb / www.os-borovje-zg.skole.hr / osnovna.skola.borovje@zg.t-com.hr
preskoči na navigaciju